25. Poglavlje (Ders)

Neko ude. Učitelj reče: “On je mio i skroman; te osobine potječu od njegove prirode.” Tako isto, drvo koje ima mnogo plodova, povija se prema zemlji, a grana bez plodova diže glavu visoko, kao topola. Kada ima mnoštvo plodova, postavljaju se podupirači, da se grana ne bi vukla po zemlji. Poslanik a.s. je bio veoma skroman, jer su svi plodovi svijeta, od početka do kraja, bili skupljeni u njemu. Tako je on bio najskromniji od svih. “Niko nije bio ispred Božijeg Poslanika u pozdravljanju.”267 On reče: “Nikada niko nije mogao pozdraviti Poslanika prije nego što bi Poslanik a.s. pozdravio njega, jer bi ga Poslanik preduhitrio iz prevelike ljubaznosti. Ako bi se desilo da nije prvi pozdravio, bio je opet skroman i prvi bi otpočinjao razgovor, jer su ljudi bili navikli da ih on pozdravlja.”

Sve što imaju i prvi i posljednji (vjernici), čine to da bi ga oponašali; oni su njegova sjenka. Ako nečija sjenka ude u kuću ispred njega, on je ipak ispred, mada gaje sjenka pretekla. U stvari, mada je sjenka naprijed, ona je ispred njega samo naizgled, jer mu je podređena.

Ove osobine nisu od danas. Otkako su u Ademovim atomima postojale sve te čestice, neke su bile sjajne, neke polusjajne a neke tamne. Sve su iskrsnule u ovom času, ali su i prije postojali sjaj i svjetlosti, i čestice su bile u Ademu još svjetlije, još sjajnije i još skromnije.

Neki posmatraju početak, a neki kraj. Oni koji posmatraju (imaju u vidu) kraj, voljeni su i poštivani, jer je njihov pogled usmjeren na kraj i krajnja vremena; samo elita posmatra početak. Oni koji je sačinjavaju, kažu: “Kakva je korist od posmalranja kraja? Ako se na početku posije žito, na kraju neće iznići ječam; a ako se posije ječam, na kraju neće nići pšenica”. Dakle, njihovi su pogledi usmjereni na početak. Jedna druga kategorija ljudi, još uzdignutija, ne posmatraju ni početak, ni kraj; oni se ne brinu ni o početku, ni o kraju; oni su uronjeni u Istinu (Hakk)268 Ima i onih koji su zaokupljeni ovim svijetom: oni ne gledaju ni početak ni kraj, ali iz nemarnosti. Ovi ljudi su gorivo pakla.

Očigledno je daje izvor bio Muhammed (“Da nije bilo tebe, ne bih stvorio nebo (svijet).”)269 i sva Čast i skromnost, mudrost i uzvišeni stepeni, potječu od njegovog dara i njegove sjenke, jer te osobine potječu od njega. Isto tako, sve što ta ruka čini, Čini to u sjeni uma; jer na njoj je sjena uma (inteligencije); a inteligencija nema sjene, osim nevidljive. Kao što osjećanje ima postojanje koje nije dodirljivo. Kada se sjena inteligencije ne bi nadvijala nad čovjekom, svi njegovi udovi bi se paralizirali. Ruka ne bi mogla dobro držati, noga ne bi mogla pravo hodati, oko jasno vidjeti, uho dobro čuti. Pod okriljem uma, svi njegovi udovi rade ispravno i kako treba. Udovi su instrumenti.

Tako je i velik čovjek, halifa u svom vremenu, poput Univerzalnog Uma (Akli Kuli); umovi ljudi su kao udovi: sve što oni čine je pod njegovom sjenom; oni čine djela koja nisu ispravna kada ih taj um liši svoje sjene. Čovjek koji poludi i počini ružne stvari zato što gaje napustio razum i prestao ga pokrivati svojom sjenkom, napustio je sjenku i zaštitu inteligencije.

Inteligencija je Melekskog roda: Melek ima lice, krila i perje, a inteligencija ih nema, ali su ipak oni u stvari isti, oboje djeluju na isti način i oboje imaju istu prirodu. Ta sličnost se ne raspoznaje po njihovom obliku, nego po tome što oni u stvari imaju isto djelovanje. Ako zanemariš njihovu formu, Meleki postaju čista inteligencija, i ništa ne ostaje od njihovih krila i perja, znamo da su svi prije otjelovljenja bili čista inteligencija. Tako se ptica pravi od voska, sa krilima i perjem; ali, ta ptica nije ništa drugo do vosak. Zar ne vidiš da, topeći se, njeno perje, njena krila, njena glava, njene kandže, sve to postaje čisti vosak, bez ičeg drugog? Ona sva postaje vosak. Znamo daje vosak-vosak, a ptica koja se topi sa voskom jeste otjelovljeni i modelirani vosak, koji ipak ostaje samo vosak. Isto je i sa ledom, koji je voda; kada ga istopiš, on opet postaje voda: prije nego stoje postao led, bio je voda, niko ga nije mogao uzeti u ruku ni ponijeti u skutu haljine, ah kao zamrznut, može se nositi. Razlika nije velika: led nije ništa drugo do voda.

Situacija s čovjekom je ovakva: donijeli su Melekska pera i zakačili ih za rep magarcu, u nadi da će taj magarac, Melekovom svjetlošću i milošću, postati Melek; jer, on može postati sličnim Meleku.

Isa a.s. je imao krila inteligencije i uzletio je do neba; daje njegov magarac imao i pola krila, on ne bi ostao magarac.270

Zar je čudno da on postane čovjek? Allah ima moć nad svim stvarima. Tek rođeno dijete je gore od magarca: ono stavlja ruku u prljavštinu i prinosi je ustima daje obliže; majka ga udari i spriječi u tome. Magarac ima izvjesnu moć rasuđivanja: kada mokri, on ukloni noge da ga ne bi poprskala mokraća. Kada od djeteta, koje je gore od magarca, Allah dž.š. može napraviti čovjeka, zar bi bilo čudno da od magarca napravi čovjeka? Za Allaha dž.š., ništa nije čudno (ni nemoguće).

Na Sudnji Dan, svi čovjekovi udovi, jedan po jedan, ruke, noge, i ostalo, će progovoriti. Filozofi ovako tumače tu misteriju: “Ruka bi mogla progovoriti tako što će se na njoj pojaviti neki znak koji će zamjenjivali riječi. Tako, kada se na ruci pojavi rana ili opekotina, može se reći da ta ruka govori i otkriva daje pojela nešto što pali. Ili, kada je ruka ranjena ili crna, može se reći da govori i svjedoči daje udarena nožem ili daje dodirnula Čad na loncu.

To je govor ruke i drugih udova. Suniti271 kažu: “Nikako! Stvarne ruke i noge govore, isto kao što govori jezik. Na Sudnji Dan, čovjek, poriče daje krao. A ruka rječito svjedoči: “Da, krao si, ja sam uzimala.” On se obraća svojoj ruci i nozi: “Vi ne govorite; kako vi možete govoriti?” One odgovaraju: “Allah je učinio da govorimo kao što čini da govore sve stvari”.272On mi je dao govor, kao što je dao govor svim stvarima, vratima, zidovima, kamenu, grumenu zemlje; Stvoritelj, koji daruje riječ svima, učinio je da i ja govorim, kao što je učinio da govori tvoj jezik. Tvoj jezik je parče mesa, ruka je parče mesa, riječ je parče mesa. Jezik nije razuman, ali pošto ga često vidiš kako govori, govor ti za njega izgleda mogućim. Jezik je, za Allaha dž.š., jedno sredstvo; kada mu je naložio da govori, on je govorio kao što govori sve ono čemu On naloži i naredi da govori.

Riječ je mjera čovjeka. Naš govor je kao voda koju pušta u tok “mirab” (šef navodnjavanja). Kako bi voda mogla znati daje mirab pušta da teče u polje? U polje krastavaca, kupusa ili luka, ili u vrt ruža. Ja samo znam, da kada dotječe mnogo vode, to znači da tamo ima mnogo žednih polja; a kada dotječe malo vode, polja su malobrojna. Možda ima neki mali vrt ili prostor ograđen sa četiri zida? “On nadahnjuje jezik govornika mudrošću prema mjeri njegovih sluša­telja.”273 Jajjam qbućar,jmam mnogo kože, ali krojim i šijem po mjeri stopala.

Ja sam sjenka jednog čovjeka i njegova mjera Ja sam po mjeri njegovog stasa.274

U tlu, pod zemljom i u mraku živi jedna sićušna životinjica. Ona nema ni očiju ni ušiju, jer joj tamo gdje živi nisu potrebni: zašto bi joj onda trebalo dati oči? Za Allaha dž.š. ne postoji nestašica očiju ili ušiju i On nije škrt, ali daje prema potrebi. Kada bi dao neku osobinu bez potrebe, bilo bi to opterećenje (za onoga ko je dobije). Mudrost, milost i plemenitost Božija onemogućavaju takva opterećenja. Kako bi mogao tako nekoga opteretiti? Ako bi ti krojaču dao alatke stolara – sjekiru, pilu, strug i ostalo, rekavši mu: “Uzmi ih”, on sa tim alatkama ne bi mogao raditi, i one bi za njega postale suvišan teret. Ako On daje ono što je potrebno, to što daje ostaje. Poput crva pod zemljom koji žive u mraku, i ljudi koji žive u tminama ovog svijeta su sretni i zadovoljni; njima nije potrebno obećanje drugog svijeta i ne pate od želje da vide Boga.

Kod takvih ljudi, čemu bi služili unutrašnje oko i uho inteligencije? Za ovosvjetske poslove su dovoljne oči koje imaju. Oni nemaju želje da se okrenu ka tom drugom svijetu, zašto im onda darivati sposobnost unutrašnjeg viđenja koja ne bi ničemu služila?

Ne sumnjaj da ima Sufija na Putu, ne sumnjaj da ima savršenih ljudi koji se ne znaju; i kao što tebi nisu povjerene Tajne, misliš da ni drugima nisu.

Svijet se temelji na ravnodušnosti. Kada ne bi bilo ravnodušnosti, ovaj svijet ne bi postojao. Želja za Bogom (Zevk), misao na Sudnji Dan, duhovna opijenost (Sekr) i ekstaza su arhitekti drugog svijeta. Kada bi svi ljudi okrenuli svoja lica drugom svijetu, svi bismo išli prema njemu i ne bismo boravili ovdje. Uzvišeni Allah želi da tu ostanemo, kako bi opstala oba svijeta. Tako je postavio dvojicu vođa: ravnodušnost i budnost, da bi obje kuće bile napredne (uspješne).

267 Cf. Inja, II, sir. 250.

268 Oni ne brinu ni o čemu na ovom svijetu. Mi brinemo samo o ljubavi Prijatelja, a ni o nama samima, ni o tajni Stvaranja.

269 Hadisi kudsi, Cf. Mesnevija, I, S89, II. 974.

270 Ci«al iz Sanaži. Divan, sir. 497.

271 Vjernici.

272 Kur’an,XLI,21.

273 Cf. Mesncvija. Vi, 1656.

274 Rumijev stih (Divan, II, sir. 90).

Komentariši